Bojan je preuzeo jutarnje šetnje dok je njegova žena Milena pripremala završni ispit za licencu. Njihov pas Roko imao je deset godina i dovoljno čvrste navike da svaki izlazak traje gotovo jednako. Međutim, trećeg jutra povukao je prema ulici kojom Bojan nikada nije išao. Zaustavio se pred zelenim vratima i sjeo, mašući repom kao pred vlastitom kućom.
Iza vrata se čuo muškarac koji ga je pozvao imenom. Kada je otvorio, iznenadio se ugledavši Bojana. Rekao je da poznaje psa iz parka. Roko je već pokušavao provući glavu između njegovih koljena. Bojan ga je povukao, zahvalio na ljubaznosti i nastavio šetnju. Nije znao šta bi trebalo zaključiti iz psa koji poznaje nekoga bolje od njega.
Kod kuće je spomenuo ulicu. Milena je rekla da tamo nikada nije bila. Potom je dodala da Roka ponekad šeta njena prijateljica. Bojan je znao da je prijateljica već mjesecima u drugom gradu. Nije joj to odmah rekao. Gledao je kako pomjera knjige po stolu i osjetio da između njih odjednom postoji drugi razgovor, onaj koji ona pokušava odgoditi.
Te večeri pitao je direktno ko živi iza zelenih vrata. Milena je prvo tražila da razgovaraju poslije ispita. On je rekao da može čekati duži razgovor, ali ne još jednu netačnu rečenicu. Priznala je da tamo živi čovjek s kojim se viđala tokom njegovih poslovnih putovanja. Veza je, rekla je, završena prije mjesec dana. Pas je ostao jedini koji nije dobio novo objašnjenje rasporeda.
Bojan je otišao spavati kod prijatelja, a Roka ostavio u poznatom stanu. Nedostajao mu je pas toliko da se naljutio na sebe: brak mu se raspadao, a on je mislio na zvuk šapa u hodniku. Prijatelj mu je rekao da gubitak ne mora poštovati red važnosti. Sutradan je dogovorio s Milenom vrijeme kada može preuzeti Roka bez usputnih rasprava na vratima.
Razgovarali su kasnije, više puta. Milena je položila ispit, ali Bojan nije mogao učestvovati u slavlju. To joj je teško palo, a njemu je bilo prvi put da ne ublažava vlastitu povredu kako bi sačuvao njeno raspoloženje. Odlučili su živjeti odvojeno dok ne vide postoji li želja za nastavkom koja nije samo strah od promjene.
Jednog jutra Roko je ponovo povukao prema zelenim vratima. Bojan je zastao, pa mirno promijenio pravac. Pas se kratko opirao, zatim potrčao za mirisom svježeg hljeba iz pekare. Bojan mu je kupio običnu zemičku i sjeo na klupu. Nije znao kuda njegov brak ide. Tog jutra bilo je dovoljno da šetnja više ne mora pratiti tuđu tajnu.