Rina je zavoljela način na koji se Omar obraćao psu. Nije mu tepao niti ga vukao, nego bi zastao i rekao da imaju vremena. Sreli su se u parku poslije jedne književne večeri na kojoj su oboje bili, ali nisu razgovarali. Pas je prišao njenoj klupi. Omar je rekao da obično ne prilazi nepoznatima. Rini se dopalo što je životinja, mimo svih razložnih objašnjenja, kao da je izabrala upravo nju.
Tri mjeseca kasnije još su govorili o tom susretu. Rina ga je prijateljima prepričavala s malom, sretnom nevjericom. Omar bi dodao neku pojedinost o kiši ili mokrom povocu. U njegovom stanu nije bilo zdjelice, ali pas je navodno često boravio kod sestre. Takav dogovor joj nije bio neobičan. I sama je dijelila brigu o majčinoj mački s bratom i znala da kuće ne moraju imati samo jednog stanovnika za svaku životinju.
Onda je u park došla žena koju je pas prepoznao mnogo prije Omara. Povukao je povodac i počeo cviljeti od radosti. Žena ga je podigla na zadnje šape, pozdravljajući svog malenog starca. Bila je Omarova sestra. Zahvalila je bratu što ga čuva dok je ona na putu, a Rini rekla da je lijepo što konačno upoznaje razlog zbog kojeg je Omar od nje iznenada počeo posuđivati psa. Tek tada je primijetila njegov izraz lica.
Rina nije postavila pitanje pred njom. Sačekala je da ostanu sami, a zatim tražila da joj ispriča prvi susret još jednom. Omar je priznao da ju je zapazio na književnoj večeri i poslije još jednom vidio u parku. Htio joj je prići, ali mu je bilo lakše sa psom. Samo je namjeravao započeti razgovor. Ostatak je, tvrdio je, bio stvaran. Rina je pitala zašto joj onda nikada nije prepustio da se nasmije toj nespretnoj pripremi.
Nije joj smetalo što nije vlasnik psa. Smetalo joj je što je svaki njen nježni povratak na početak veze dočekao novom potvrdom priče za koju je znao da je netačna. Od slučajnosti je napravio mali dokaz da im je nešto bilo suđeno. Omar je prvi put ostao bez pojedinosti koje bi uljepšale objašnjenje. Predložio je da krenu ispočetka, bez psa i bez izgovora. Rekla je da početak već imaju, zajedno sa svim onim što mu je dodao.
Nekoliko dana nisu se vidjeli. Poslao joj je kratko izvinjenje, bez priče o svojoj stidljivosti. Rina ga je pročitala dvaput i odgovorila da joj treba vremena. U parku je kasnije srela njegovu sestru. Pas joj je prišao istom radošću kao prvi put. Pomazila ga je i nasmijala se kad je odmah zatim potrčao prema drugoj klupi. To malo razočaranje bilo je, neobično, lakše podnijeti kada mu niko nije izmišljao posebno značenje.