Maja je Aleksandra upoznala na zatvaranju jedne galerije. Pitao ju je za telefon dok je čekala kaput, nespretno i dovoljno iskreno da joj bude simpatičan. Sedam mjeseci kasnije sjedili su s njegovim prijateljima u restoranu kada je jedan nazdravio najboljoj opkladi koju je Aleksandar ikada dobio. Maja je podigla čašu, još ne shvatajući da je ona imenica koju svi ostali pokušavaju izbjeći. Smijeh je prestao prije nego što je išta pitala.
Na izlazu joj je Aleksandar objasnio da su ga prijatelji zadirkivali kako nikad neće skupiti hrabrost prići ženi u crvenom kaputu. Opkladili su se u večeru. Maja je rekla da početni nagovor sam po sebi nije ono što je boli. Pitala je kako ih je izvijestio poslije i koliko je puta njihovo upoznavanje prepričavano kao uspješno osvojen zadatak. Aleksandar je odgovorio prebrzo da ne treba pridavati važnost muškim glupostima, kao da naziv može smanjiti ono što je upravo uradio pred njom.
Sutradan je donio cvijeće i rekao da se zaista zaljubio. Maja mu je vjerovala da se zaljubio. Nije znala razumije li da ta činjenica ne briše zadovoljstvo kojim je njenu pažnju prvobitno prikazao kao trofej. Rekla mu je da želi vrijeme. On je pitao zar će zbog jedne večere odbaciti sedam mjeseci. Odgovorila je da ne želi da on sedam mjeseci koristi kao pritisak da ona odmah postane osoba kojoj ništa ne smeta.
Aleksandar je razgovarao s prijateljima bez nje. Nije tražio da joj svi pošalju isto izvinjenje. Rekao je da se priča više neće prepričavati, pa priznao koliko je sam uživao u njihovom odobravanju. Maji je kasnije prenio samo svoj dio odgovornosti, bez ponude da joj pokaže tuđe poruke kao dokaz. Susreli su se u parku. Prvi put nije pokušao završiti razgovor rečenicom o tome koliko je voli. Saslušao je šta je taj sto u restoranu promijenio u njenom sjećanju na početak.
Nisu odmah nastavili vezu. Maja je nekoliko sedmica izlazila sama, vraćajući crvenom kaputu obično značenje odjeće u kojoj joj je toplo. Kad ga je ponovo nazvala, dogovorili su jednu kafu bez obećanja. Aleksandar je stigao ranije i nije je čekao sa poklonom. Pitao je smije li sjesti nasuprot nje, a ona rekla da smije. Na kraju večeri svako je platio svoje. Niko nikome nije dugovao pobjedu, i zbog toga je razgovor napokon mogao početi iznova.