Jela je ponijela torbu za jednu noć i drugu koju je odmah stavila ispod stolice. S Omerom je izlazila tri mjeseca. Imali su pedesetak godina, odraslu djecu i dovoljno iskustva da ne požuruju ono što im je prijalo. Večera je bila dobra, razgovor još bolji. Svejedno je stalno gledala prema stolici. U drugoj torbi bio je aparat s maskom koji je koristila tokom spavanja, dio njenog života mnogo manje elegantan od haljine koju je izabrala.
Spomenula ga je tek kada je Omer pitao želi li još čaja. Objasnila je da joj treba utičnica blizu kreveta. Nije govorila o bolesti u detalje, samo o onome što će se te noći čuti i vidjeti. On je ustao da pomjeri noćni ormarić. Ta jednostavna reakcija gotovo ju je rasplakala. Bila se pripremila za šalu, za neprijatno pitanje, možda čak i za ljubazno odustajanje od noćenja. Nije pripremila odgovor na običnu potragu za utičnicom.
Dok je raspakivala, rekla je da ne izgleda naročito privlačno s maskom. Omer nije odgovorio da izgleda savršeno u svemu. Rekao je da ne zna jer je još nije vidio. Zatim je otvorio malu kutiju i pokazao udlagu koju stavlja na zube pred spavanje. Nije je pokazao kao takmičenje u neprijatnostima. Samo ju je izvadio iz mjesta na kojem je do tada bila skrivena, kao još jednu stvar kojoj treba prostor pored kreveta.
Jela se nasmijala, pa ga zamolila da je ne gleda dok namješta masku. Okrenuo se. Nakon nekoliko trenutaka sama ga je pozvala da pogleda. Ugasili su veliku lampu, a ona je čekala da postane nečija teškoća. On je pitao je li svjetlo na ormariću prejako. Odgovorila je da jeste. Pomjerio ga je. Nije mogla vjerovati koliko je umarao razgovor koji se nije dogodio, cijela večer odbijanja odigrana unaprijed samo u njenoj glavi.
Nisu spavali naročito dobro. Krevet je bio uži nego što je Jela navikla, a Omer je predugo pokušavao ležati nepomično da joj ne smeta. Pred jutro mu je rekla da se može okrenuti. Priznao je da ga već bole leđa. Smijali su se tiho, oprezno, kao ljudi koji su konačno prestali izvoditi vlastitu jednostavnost. Nije to bila savršena prva noć. Bilo je mnogo kablova, namještanja i jednog izgubljenog jastuka.
Ujutro je Jela pronašla svoju drugu torbu otvorenu na stolici. Nije je više žurila sakriti. Dok je prala lice, Omer je pitao hoće li sljedeći put doći on kod nje, gdje oboje mogu normalnije spavati. Rekla je da hoće. Poljubili su se u kuhinji, prije kafe i prije objašnjavanja kako izgledaju nakon loše noći. Haljina je ostala zgužvana preko naslona, daleko najmanje važna stvar koju je ponijela.