Svake druge nedjelje govorila sam da idem kod tetke Mire. Tetka Mira je postojala, ali je živjela u drugoj državi i bila dovoljno zdrava da na fotografijama izgleda odmornije od mene. Porodici sam rekla da se privremeno vratila i da joj treba društvo. Zapravo sam odlazila u mali park na drugom kraju grada, čitala knjigu i jela sendvič koji niko nije prekinuo zahtjevom da nešto pronađem, pošaljem ili objasnim.
Laž je počela kao izgovor za jednu nedjelju. Suprug je pozvao rođake na ručak bez dogovora sa mnom, a ja nisam imala snage ni za ručak ni za svađu. Tetka je bila dovoljno daleka da niko ne provjerava detalje, a obaveza dovoljno plemenita da je svi poštuju. Ubrzo su počeli hvaliti moju pažljivost. Svaka pohvala činila je povratak istini neprijatnijim. Nisam željela priznati da sam mir dobila tek kada sam ga prerušila u brigu za drugu osobu.
Onda je moja odrasla kćerka odlučila skuhati supu za tetku. Suprug je ponudio da me odveze, jer je padala kiša. Stajala sam u hodniku s praznom torbom i izgovorima koji su odjednom morali dobiti adresu. Mogla sam reći da je tetka otputovala. Umjesto toga priznala sam da nikada nije ni došla. Kćerka je držala lonac, suprug ključeve, a ja knjigu koju sam planirala čitati. Predmeti su izgledali kao loše izabrani rekviziti.
Suprug je pitao ima li neko drugi. Rekla sam da nema, osim mene same, koju rijetko srećem bez obaveza. Zvučalo je ljepše nego što je zasluživalo, pa sam prestala objašnjavati kroz dosjetke. Izvinila sam se za laž. Onda sam rekla da je svaki moj pokušaj odmora do tada završavao pitanjem zašto baš tada ne mogu pomoći. Kćerka je priznala da nikada nije tako razmišljala o našim porukama. Suprug nije odmah prihvatio taj dio razgovora.
Naredne nedjelje ostala sam kod kuće i nismo pozvali nikoga. Bilo je neprijatno mirno. Nisam htjela da nova sloboda izgleda kao nagrada za prevaru, ali ni da kazna postane povratak istom rasporedu. Dogovorili smo ko preuzima kućne obaveze i koje pozive ne prihvatamo bez razgovora. Povjerenje se nije vratilo jednim dobrim planom. Suprug je još nekoliko puta pitao gdje idem, a ja odgovarala bez uvrijeđenosti.
Tetku Miru sam nazvala i priznala joj ulogu koju je dobila. Nasmijala se, pa rekla da je sljedeći put pozovem stvarno, jer i ona ponekad želi društvo bez dužnosti. U park sam se vratila mjesec dana kasnije. Na stolu sam ostavila poruku da idem čitati i da se vraćam za dva sata. Bila je kraća od svih prethodnih objašnjenja i prvi put nije trebala izmišljenu adresu.