Na kartici pored njegovog imena pisalo je pedeset pet godina. Ivana je znala da njen partner Slaven ima četrdeset devet. Rođendan su proslavili prije tri sedmice, uz tortu kojoj je sredina ostala sirova. Pretpostavila je da je prijava pogrešno prepisana i prije starta prišla glavnom sudiji. On joj je pokazao elektronski obrazac. Godinu rođenja Slaven je unio sam.
Takmičenje odraslih rekreativaca trebalo je biti vesela nedjelja na zatvorenom bazenu. Ivana je volontirala jer je organizatorima nedostajalo ljudi s iskustvom. Nagrade su bile skromne: pehari, peškiri i godišnje članstvo. Slaven je mjesecima trenirao, sve ozbiljniji što je manje rezultata imao na poslu. Govorio je da barem u vodi zna gdje mu je cilj. Ivana je podržavala treninge, ali nije očekivala da cilj može promijeniti tuđe godine.
Pozvala ga je iza tribina. Najprije se nasmijao. Onda je rekao da starosne grupe ionako nisu pravedne, jer neki stariji plivaju cijeli život. "Šest godina neće nikoga ubiti", dodao je. Ivana mu je odgovorila da joj ne treba objašnjavati šta niko neće pretrpjeti, nego treba ispraviti prijavu. Slaven je zamolio da razgovaraju poslije nastupa.
"Poslije ćeš već imati rezultat", rekla je.
Ispravka je stigla prekasno da ga ubace u raniju trku njegove grupe. Organizator mu je ponudio da pliva van konkurencije. Slaven je odbio i otišao u svlačionicu. Dio gledalaca čuo je raspravu. Jedan poznanik rekao je Ivani da je mogla pokazati malo lojalnosti. Ona je skinula službenu karticu s vrata i predala je drugoj sutkinji, da privatni sukob ne utiče na daljnje odluke. Zatim je sjela u posljednji red.
Slaven se vratio u kupaćim gaćama i pristao plivati bez plasmana. Bio je sporiji nego na treninzima. Poslije su u kafiću sjedili sa mokrim torbama pod nogama. Priznao je da je želio jednu fotografiju na kojoj izgleda kao pobjednik. Ivana mu je rekla da je došla gledati njega, ali nije mogla pljeskati tuđem mjestu koje je namjeravao uzeti. Nije ga tješila obećanjem da će sljedeći put sigurno pobijediti.
Narednog mjeseca prijavio se u svoju grupu i završio pretposljednji. Ivana nije sudila, nego stajala uz ogradu s njegovim peškirom. Kad je izašao, zatražio je da ga fotografiše pored ploče s rezultatom. Na slici se vidjelo cijelo ime, pravo godište i vrijeme. Poslao ju je prijateljima bez šale koja bi unaprijed objasnila poraz. Te večeri otišli su kući pješice, noseći mokre stvari svako u svojoj torbi.