Krenuli smo na izlet s društvom koje je moj muž poznavao preko posla. U autobusu su naši novi poznanici odmah zauzeli zadnji dio i rasporedili torbe na slobodna sjedišta. U početku mi to nije smetalo jer je bilo prazno. Na sljedećoj stanici ušlo je više ljudi. Put nije bio samo za našu grupu, iako se vođa društva ponašao kao da je autobus iznajmio za sebe. Njegova torba ostala je pored prozora, dok je žena u prolazu tražila mjesto.
Pitala je može li sjesti. Rekao je da čuva za prijatelja. Znala sam da je naš prijatelj već sjedio dva reda naprijed, ali sam pogledala kroz prozor. Muž mi je šapnuo da se ne miješam, neće dugo stajati. Nekoliko minuta kasnije stariji čovjek uhvatio se za naslon kad je autobus skrenuo. Torbe su i dalje putovale udobnije od ljudi. Čovjek iz naše grupe dobacio je da je važno snaći se na vrijeme.
Ustala sam i stavila vlastitu torbu ispod sjedišta. Pozvala sam ženu da sjedne pored mene. Vođa grupe odmah je rekao da pravim zbrku u rasporedu. Pitala sam kojem rasporedu, jer naša imena nisu pisala na tim mjestima. Odgovorio je da poznaje vozača i da zna kako se stvari dogovaraju. Rekla sam da poznanstvo ne stvara dodatno sjedište čovjeku koji stoji. Muž me povukao za rukav, ne snažno, ali dovoljno jasno.
Nisam držala govor ostatku autobusa. Pomjerila sam još jednu torbu tek nakon što je vlasnica nevoljko pristala, i stariji čovjek je sjeo. Vozač je na narednom zaustavljanju tražio da stvari sklone s preostalih mjesta. Naša grupa se utišala. Neko je rekao da smo došli uživati, a ne raspravljati o svakoj sitnici. Žena pored mene gledala je ravno pred sebe, očigledno želeći samo običnu vožnju, bez uloge zahvalne svjedokinje.
Na odredištu je muž tvrdio da sam ga dovela u neugodan položaj pred ljudima s kojima radi. Pitala sam zašto mu je moj glas bio neugodniji od njihove laži o zauzetim mjestima. Nije odgovorio odmah. Ostatak izleta proveli smo uglavnom odvojeno od grupe. Nije bilo naročito romantično. Bila sam ljuta i na sebe što sam prvih nekoliko minuta šutjela, čekajući da nelagodu riješi neko ko nema udobno sjedište.
Na povratku je muž prvi stavio torbu u prostor za prtljag. Nije mi pogledom tražio pohvalu. Sjeli smo zajedno, a susjedna mjesta ostala prazna dok ljudi nisu ušli. Vođa grupe nas više nije zvao na izlete. Muž je rekao da mu je žao izgubljenog društva, ali ne i puta koji smo kasnije organizovali s dvoje prijatelja. Ponijeli smo manje stvari i nismo trebali nikoga poznavati da bismo znali gdje ćemo ih staviti.