Na Bojanovom kaputu ostao je miris dima, poznat i tvrdoglav. Dunja ga je osjetila dok je tražila svoj šal, a zatim našla otvorenu kutiju cigareta u unutrašnjem džepu. Nije ga čekala s kutijom na stolu kao dokazom pred sudom. Kada je došao, rekla je da zna kako ponovo puši. Bojan je odmah odgovorio da kutija pripada kolegi. Dunja je spustila šal i zamolila ga da barem ovaj razgovor ne počne tuđim imenom.
Prestati je odlučio sam, nakon dugog razgovora o troškovima i navikama koje želi promijeniti. Dunja ga je podržala, ali nikada nije tražila obećanje da će sve proći lako. Posljednjih mjeseci često je silazio po stvari koje nisu trebale kući: drugi hljeb, baterije, vodu dok je u frižideru već stajala puna boca. Na povratku bi govorio da je sreo nekoga i zato se zadržao. Sada su se te male priče složile u raspored koji je on znao, a ona nije.
Priznao je da puši od ljeta. Bilo ga je sram reći da nije uspio, posebno nakon što ga je ona pohvalila pred prijateljima. Dunja je rekla da se može izviniti za javnu pohvalu koja mu je stvorila pritisak. Nije mogla preuzeti odgovornost za svaku laž koju je dodao poslije. Najviše ju je zaboljelo što je jednom optužio komšinicu da im dim ulazi kroz prozor, pa je ona otišla neprijatno razgovarati sa ženom koja ništa nije uradila.
Bojan je sam otišao komšinici i izvinio se. Nije Dunju poveo kao prevodioca njegove nelagode. Zatim su razgovarali o tome šta ona zaista želi: dom bez pušenja i iskrene odgovore o zajedničkom novcu. Nije željela brojati cigarete, pretraživati džepove ili tumačiti svaki njegov izlazak. Bojan je potražio podršku za prestanak, ali nije novi pokušaj najavio kao poklon njoj. Bio je to njegov posao, s pravom da prizna teškoću prije nego što je sakrije.
Naredne sedmice rekao je da je zapalio nakon lošeg dana. Dunja je osjetila razočaranje, ali nije napravila govor. Pitala je želi li razgovarati ili samo da ona zna. Rekao je da zasad želi da zna. To nije zvučalo romantično, niti je odmah vratilo povjerenje. Ipak je razgovor završio na stvarnom mjestu, bez izmišljenog kolege koji zaboravlja kutije i nevinog prozora kroz koji navodno ulazi svaki problem.
U proljeće je ponovo oprao kaput. Dunja ga je okačila pored svog, bez provjeravanja džepova. Još su imali nesuglasice oko novca i navika, ali on više nije silazio po nepotrebne boce vode. Jedne večeri izašao je prošetati i rekao da mu je teško sjediti kod kuće. Dunja je poželjela lijepu šetnju. Kada se vratio, pitao je ima li čaja. U toj običnoj rečenici prvi put nije morala tražiti dio koji nedostaje.