Na kutiji je mojim rukopisom pisalo zima, iako sam unutra čuvala ljetne stvari: ulaznice, platnenu torbu s prvog festivala i crvenu maramu u kojoj sam pjevala s društvom na obali rijeke. Pogrešan natpis bio je stara šala koju više niko nije razumio. Kad je Rifat predložio da oslobodimo ostavu, iznijela sam kutiju na balkon i rekla da ću je pregledati nakon posla. Uvečer je više nije bilo.
On je tvrdio da sam je već ispraznila prošlog mjeseca. Bio je tako siguran da sam počela preispitivati vlastito sjećanje. U posljednje vrijeme radila sam mnogo i zaboravljala obične stvari. Ipak, jasno sam pamtila traku koja je zapinjala za rukav dok sam dizala poklopac. Pitala sam ga još jednom. Rekao je da smo se valjda dogovorili kako nema smisla čuvati svaku glupost iz vremena prije našeg braka.
Sutradan me nazvala komšinica. U zajedničkom spremištu našla je moju staru torbu i htjela provjeriti smije li je uzeti za kupovinu. Sišla sam tako brzo da sam ostavila ručak na stolu. Pored torbe ležale su ulaznice u vreći koju je neko pripremio za odvoz. Marame nije bilo. Razdvojila sam papire rukama koje su drhtale od ljutnje i pronašla fotografiju na kojoj sam izgledala neopterećeno, skoro nepristojno mlado.
Rifat je, suočen s vrećom u hodniku, promijenio priču. Kazao je da nije htio da se ponovo predomislim. Prostor nam je trebao, a ja sam se vezivala za beskorisne predmete. Pitala sam za njegove tri kutije kablova koje nijedan uređaj više nije koristio. Rekao je da to nije isto. Nisam ga tjerala da objasni razliku koju sam upravo prvi put jasno vidjela: on je procjenjivao, a moje je bilo da se naviknem.
Razvrstala sam uspomene tokom vikenda. Mnogo toga sam sama bacila. To ga je naljutilo više nego da sam sve zadržala, jer je vjerovao da time dokazujem kako je bio u pravu. Objasnila sam da odluka nije pripadala njemu. Još teže od nestale marame podnosila sam mirno uvjeravanje da se događaj kojeg se sjećam nije desio. Zbog toga sam nekoliko noći spavala kod prijateljice, ne zbog kartonske kutije.
Kad sam se vratila, ostava je bila napola prazna. Rifat je uklonio svoje kablove. Nisam ga pohvalila kao dijete koje je pospremilo sobu. Sjeli smo da razgovaramo o onome što se ne može nadoknaditi oslobađanjem police. Torbu sam kasnije ipak poklonila komšinici. Zatražila sam samo da mi vrati mali bedž s remena. Sada stoji pored mojih ključeva, bez obaveze da ikome opravda zašto je ostao.