Armin je kutiju našao ispod zimskih kaputa, šest mjeseci nakon što je njegova supruga Sara umrla. U njoj su bile naušnice koje je zvala svojim stakalcima, nekoliko prstenova i ogrlica koju je nosila samo u pozorište. Htio je sve pokloniti njenoj sestri, ali prvo popraviti slomljenu kopču.
Zlatar je stavio naočale i pregledao ogrlicu pod lampom. Nije pitao gdje je kupljena. Pitao je ima li Armin račun ili potvrdu o nasljedstvu. Kad je izgovorio približnu vrijednost, Armin je pomislio da je pobrkao kutije. Sara je radila u biblioteci. On je popravljao liftove. Takav nakit nikada nisu mogli priuštiti.
Vratio se kući s pokvarenom kopčom i urednom vizitkartom. Sjetio se svakog njenog izlaska, svake predstave na koju mu se nije išlo. Uspomene su odjednom dobile neugodan novi raspored. Šala da će je jednog dana obasuti dijamantima sada mu je zvučala kao rečenica koju je ona slušala s posebnim znanjem.
U ladici s računima pronašao je tri kratka pisma. Potpisivao ih je čovjek kojeg su oboje poznavali iz amaterskog hora. Pisao je o putovanju koje nisu ostvarili i večeri koju nije mogao zaboraviti. Nije bilo dovoljno da složi čitavu priču, ali bilo je dovoljno da više ne može tvrditi kako ničega nije bilo.
Nazvao ga je. Čovjek je potvrdio da su se Sara i on viđali jednu zimu, davno prije njene bolesti. Nakit je bio njegov poklon. Armin je pitao zašto je prestalo. "Ona je završila", odgovorio je. Nije tražio oprost u njeno ime. Armin je prekinuo razgovor kad je osjetio da dalje pita samo da bi sebi nanio novu bol.
Nekoliko dana nosio je kutiju po stanu kao predmet kojem nigdje nema mjesta. Razmišljao je da sve proda, pa da baci, pa da vrati. Sarina sestra je došla s hranom i zatekla ga na podu kraj ormara. Saslušala ga je, ne pokušavajući od Sare napraviti ni sveticu ni prevaru u ljudskom obliku.
"Ne znam šta ti je prešutjela", rekla je. "Znam šta sam vidjela među vama." Armin je priznao da ne želi izbrisati dvadeset dobrih godina, ali da još ne može izgovoriti njeno ime bez ljutnje. Sestra je ostala dok nije pojeo supu. Nije mu određivala kada treba oprostiti.
Na kraju je prodao ogrlicu, a novac odvojio dok ne bude mogao odlučivati mirnije. Jedan stakleni prsten, zaista bezvrijedan, ostavio je na polici. Kupio joj ga je na izletu kad je počela kiša. Ta uspomena nije odgovorila na druga pitanja. Ipak, prvi put je dopustio da ostane tačna pored njih.