Zora je platila sedmicu odmora da prvi put nakon dugo vremena ne bi nikome govorila kada dolazi kući. Imala je šezdeset osam godina, udobne sandale i sobu koju je dijelila s prijateljicom. U ponudi je pisalo da su izleti i večernji program dobrovoljni. Prve večeri slušala je harmoniku, druge igrala karte, a treće je poželjela sjesti uz more nakon što se isprazni šetalište.

Prijateljici je rekla gdje ide. Na recepciji je ostavila ključ i pitala do kada radi bočni ulaz. Nije nestala. Kupila je sladoled, sjela ispod svjetiljke i skinula sandale. Negdje iza hotela čula se muzika za ples. Bila joj je lijepa iz te daljine. Nije željela otići među ljude da bi im objašnjavala zašto joj je dovoljno sjediti. Telefon joj je zazvonio kada se sladoled već počeo topiti.

Kćerka je govorila zadihano. Organizator je javio da majke nema na programu i da odbija učestvovati u zajedničkim aktivnostima. Zora je pogledala hotel, osvijetljen i sasvim blizu. Rekla je gdje sjedi. Kćerka je odahnula, a onda je zamolila da se vrati i ne pravi probleme. Te su je riječi pogodile više od poziva. Ustala je, obrisala prste salvetom i polako krenula nazad, ljuta što joj je odmor već dobio nadzornika.

Organizator ju je zaustavio pred salom. Rekao je da mora misliti na sigurnost svojih penzionera. Zora je odgovorila da je njegov gost, ne njegova penzionerka. Nekoliko ljudi prestalo je plesati. Pokazala mu je papir s dobrovoljnim programom i pitala zašto nije prvo nazvao njen telefon. Broj je imao. Rekao je da porodice vole biti obaviještene. Njena prijateljica tada je dodala da on dobro zna gdje je Zora bila jer mu je ona to već rekla.

Nije nastao veliki ustanak. Dvoje gostiju reklo je da se pretjeruje, neki su tražili nastavak muzike. Organizator se izvinio za nesporazum i počeo nuditi Zori bolju stolicu. Odbila ju je. Zamolila je da broj njene kćerke ostane za stvarnu hitnost, kako su i dogovorili pri prijavi. Zatim je nazvala kćerku pred njim i rekla da je odrasla žena na plaćenom odmoru. Glas joj je drhtao, što ju je dodatno ljutilo.

Sutradan je preskočila jutarnju gimnastiku. Niko nije zvao. Kćerka joj je kasnije poslala kratko izvinjenje, bez pitanja gdje se nalazi. Zora je odgovorila fotografijom vlastitih sandala pored vode. Navečer joj se na klupi pridružila prijateljica. Ponijele su po sladoled i ostale dok im nije postalo hladno. Vratile su se jer su to same osjetile, svaka u svojim ramenima.