Tetka mi je govor dala u kuhinji, presavijen uz tanjirić s kafom. Rekla je da sam najstarija i da je red da nešto kažem o ocu. Već smo se vratili sa sahrane. U dnevnoj sobi sjedili su ljudi koji su ga pamtili kao duhovitog kolegu, dobrog susjeda i čovjeka koji nikada ne odbije pomoći. Čitala sam napisano i pitala se gdje je u toj priči onaj koji mjesecima nije zvao vlastitu djecu.
Nisam željela taj dan svoditi na optužbe. Otac je imao dobre strane koje nisam morala poništiti samo zato što mi ih nije često pokazivao. Ali govor je tvrdio da nam je uvijek bio oslonac, da se svega odricao zbog nas i da smo uz njega naučili sigurnost. Moj brat je stajao na vratima i gledao me dok čitam. Znao je kako izgleda sigurnost u kući u kojoj majka tiho posuđuje novac da ne bismo pitali oca.
Vratila sam papir tetki. Rekla sam da to ne mogu pročitati. Ona je problijedjela i šapnula da se o mrtvima ne govori ružno. Odgovorila sam da nisam predložila ružne riječi. Samo nisam pristala izgovoriti lijepe koje nisu moje. Tetka je rekla da sada nije vrijeme za stare račune. Pogledala sam prema sobi, gdje su ljudi već ustajali da čuju govor koji nisam obećala, i osjetila koliko dugo porodica živi od mog pogrešno pretpostavljenog pristanka.
Brat je prišao i uzeo tanjirić iz moje ruke. Nije rekao ništa veliko, samo da mogu sjesti. Tetka je ipak pozvala na tišinu i izgovorila moje ime. Ustala sam, bez papira. Zahvalila sam ljudima što su došli, rekla da svako nosi svoja sjećanja i da nam treba vremena. Onda sam sjela. U prostoriji je nastala nelagoda koja je nekima bila teža od svih lijepih laži koje su bili spremni saslušati.
Kasnije me rođak optužio da sam ocu uskratila posljednje poštovanje. Nisam mu prepričavala djetinjstvo da zaslužim pravo na šutnju. Rekla sam da sam bila na sahrani, primila goste i govorila pristojno. Više od toga nisam mogla dati na zahtjev. Majka je tog popodneva prvi put sjela prije nego što su svi otišli. Brat joj je donio čaj. Na trenutak nas troje nismo morali održavati ničiju sliku pred drugima.
Govor sam pronašla nekoliko dana kasnije u džepu kaputa, gdje mi ga je tetka ponovo ugurala. Nisam ga pocijepala. Spremila sam ga uz druge papire, kao dokaz priče koju su željeli ispričati. Ocu sam kasnije napisala svoje pismo. U njemu je bilo i ljutnje i nježnosti. Niko ga nije čuo, niko odobrio, a prvi put sam mogla završiti rečenicu bez provjere hoće li se rodbina zbog nje uvrijediti.