Na dvadesetu godišnjicu Jasmin je obukao sako koji je izvadio iz ormara tačno godinu ranije. Aida je stajala pred ogledalom i birala između dvije haljine koje nisu željele toplo veče. Imali su rezervisan isti stol u restoranu u kojem su nekada prvi put večerali. Svake godine ponavljali su taj put, naručivali slično i fotografisali se pred istim prozorom. Prijatelji su govorili da je divno imati tradiciju. Niko nije pitao uživaju li još u njoj.
Jasmin je posljednjih godina jedva podnosio glasnu muziku koja je zamijenila nekadašnju tišinu. Aidi je smetalo dugo sjedenje u odjeći koju bi najradije odmah skinula. Oboje su mislili da drugom taj restoran mnogo znači. Zato su šutjeli i pažljivo održavali običaj kao staru biljku koju niko više ne voli, ali se boji prestati zalijevati. Te večeri Jasmin je izgubio strpljenje s dugmetom na rukavu i opsovao dovoljno glasno da ga čuje iz kupatila.
Upitala je želi li uopće ići. Rekao je da naravno želi, to je njihova godišnjica. Aida je ponovila pitanje, sporije. Pogledao ju je u ogledalu i priznao da ne želi u restoran. Ona je sjela na krevet, iznenađena olakšanjem. Rekla je da ni ona ne želi. Nekoliko minuta smijali su se koliko su večera proveli čuvajući tuđu navodnu želju. Onda je Jasmin nazvao restoran i otkazao, dovoljno rano da ne čekaju njihov dolazak.
Presvukli su se u običnu odjeću i izašli bez rezervacije. U prolazu su kupili pečeni kukuruz i sjeli na klupu kraj igrališta. Aida je rekla da ovo ne liči na važnu godišnjicu. Jasmin je odgovorio da bi mogao iz džepa izvaditi prsten, ali nema drugi. Smijala se dok joj je maslac klizio niz prste. Nisu pokušali ponoviti mladost. Govorili su o stvarima koje tada nisu mogli znati, djeci, poslovima, umoru i smiješnim navikama koje su razvili.
Prošli su kasnije pored starog restorana. Kroz prozor su vidjeli njihov stol i drugi par koji je za njim izgledao sasvim zadovoljno. Aida nije osjetila da su nešto izdali. Mjesto je i dalje bilo dio njihove priče, samo nije moralo svake godine dobiti isti nastavak. Jasmin ju je uhvatio za ruku i predložio da kupe sladoled. Naručili su različite okuse, kao što su nekad davno radili prije nego što su pronašli zajednički koji nikome nije bio najbolji.
Sljedeće godine godišnjicu su proveli kod kuće jer je padala kiša. Nisu pokušali stvoriti novu obaveznu tradiciju s kukuruzom i klupom. Jasmin je izvadio sako da ga odnese na čišćenje, a Aida ga upitala gdje sada ide. Rekao je da ne ide nikuda, samo želi da bude spreman kad ga zaista poželi obući. Poljubila ga je u hodniku, bez prozora iza njih koji treba ponovo uhvatiti na fotografiji.