Priznanje je bilo u teškom okviru, skupljem nego što je Amra očekivala. Direktor ga je držao objema rukama dok je pred kolegama govorio o njenoj vjernosti firmi. Petnaest godina, bezbroj dodatnih večeri, uvijek dostupna kad je teško. Amra je stajala pored njega i slušala kako opisuje upravo ono zbog čega je mjesecima tražila razgovor. Dodatne večeri u govoru su postale vrlina, uredno odvojena od pitanja kako će joj ih nadoknaditi.
Nije planirala prekidati svečanost. Obukla je lijepu bluzu, prihvatila cvijeće od kolegica i pomislila da će možda moći uživati u jednom dijelu priče. Međutim, direktor je završio rečenicom da takva predanost nema cijenu. Tada je osjetila kako joj obraz gori. Njen muž sjedio je u publici, čovjek koji je godinama sam odlazio na porodične ručkove jer je ona ostajala završiti hitan posao. Dobro je znao da cijena postoji, čak i kad je niko ne navodi.
Kad joj je pružio okvir, Amra ga je uzela i pitala hoće li ove sedmice konačno razgovarati o dodatnim satima. Mikrofon je bio dovoljno blizu da je svi čuju. Direktor je pokušao nasmijati publiku govoreći da ona ni na proslavi ne zaboravlja posao. Amra nije ponovila pitanje glasnije. Samo je sačekala odgovor. To čekanje trajalo je duže nego što je sala bila spremna prihvatiti.
Rekao je da će razgovarati nasamo. Amra je zahvalila i sišla s malog podija. Nije odbila cvijeće niti kolegama pokvarila svaku mogućnost da joj čestitaju. Znala je da neke od njih vole nju, ne priču kojom se direktor hvali. Muž joj je prišao i uzeo okvir da ga ne mora cijelo veče nositi. Nije rekao da je bila hrabra. Pitao je želi li kući ili da još ostanu.
Razgovor je održan nekoliko dana kasnije. Nije dobila sve što je tražila. Dio vremena ostao je predmet neslaganja, a dio su dogovorili nadoknaditi. Važnije joj je bilo prestati preuzimati svaki novi hitni zadatak bez jasnog dogovora. Kolege su prvo bile iznenađene kad bi uobičajeno vrijeme odlaska zaista značilo da odlazi. Direktor je nekoliko puta podsjetio na priznanje. Amra je odgovorila da zahvalnost za raniji rad ne određuje cijenu svakog budućeg popodneva.
Okvir je stajao u kući, naslonjen na komodu, jer nisu znali gdje ga objesiti. Jedne subote muž je uzeo metar i pitao želi li ga iznad police. Amra je pogledala lijepa slova i rekla da zasad ne želi. Otišli su zajedno na ručak, bez poziva koji bi prekinuo put. Priznanje nije bacila. Samo mu više nije davala najbolje mjesto u sobi prije nego što vidi koliko je prostora njen život dobio izvan njega.