U maloj papirnici Dunja je svake večeri odvajala novine za bravara preko puta. Zvao se Nedim, imao je suprugu i naviku da joj popravi zaglavljenu ladicu prije nego što ga uopće zamoli. Dunja je bila sama godinama. Nije planirala zaljubiti se u njegov dolazak pred zatvaranje.

Ništa mu nije rekla. Njihovi razgovori ostali su kratki, o vremenu, mušterijama i knjigama koje je ostavljao na pultu. Ipak, znala je koliko često pogleda prema vratima. Kad jednog petka nije došao, osjetila je brigu koju više nije mogla nazvati običnom komšijskom pažnjom.

Njegova supruga Aida pojavila se u ponedjeljak po novine. Rekla je da je Nedim u bolnici. Dunja je ponudila da nekoliko dana pripazi na radionicu. Aida je prihvatila, umorna i zahvalna. Dunja je zbog vlastitih osjećaja skoro povukla ponudu, kao da pomoć postaje nepoštena čim u sebi nosi više od jednog razloga.

Nedim se nije vratio. Nakon njegove smrti Dunja je nastavila zatvarati papirnicu u isto vrijeme, ali bi se zadržala kraj police s novinama. Prijateljici je jednom priznala šta osjeća. Dobila je strog savjet da prestane misliti na tuđeg muža. Kao da se misao odlaže uz neprodani broj časopisa i sutra više ne pripada tebi.

Mjesecima je čuvala fotografiju sa zajedničke ulične proslave između dvije knjige. Na njoj su stajali svi vlasnici radnji, ali je njen pogled uvijek pronalazio Nedima. Nije sliku izlagala. Bojala se da bi time nekome oduzela pravo koje nije ni tražila. Istovremeno je počela zamjerati Aidi što se smije dok razgovara s novim susjedom.

Jednog dana Aida je ušla po kartonsku kutiju. Prodavala je radionicu i selila se bliže sestri. Dunja je, protiv vlastite namjere, izgovorila da joj je drago što tako brzo nastavlja. Aida ju je pogledala bez ljutnje. "Brzo izvana", rekla je. "Noću nije brzo." Dunja je odmah poželjela povući rečenicu.

Umjesto opravdanja, priznala je da joj Nedim nedostaje i da je njena naklonost bila veća nego što je pokazivala. Aida je dugo šutjela. Rekla je da to nije znala, da joj treba trenutak, ali i da ne može čuvati uspomenu tako da prestane živjeti. Dunja je shvatila koliko je nepošteno od druge žene praviti čuvara vlastite skrivene tuge.

Na dan selidbe poklonila je Aidi fotografiju, prethodno napravivši kopiju uz njenu saglasnost. Svoju je stavila iza pulta, cijelu, sa svim susjedima. I dalje je ponekad gledala Nedima. Ali sada bi primijetila i sebe, nasmijanu, među ljudima koji su dijelili jednu ulicu i mnogo običnih dana. Sljedećem kupcu nije zaboravila vratiti kusur.