Božo je pomjerio šoljicu prije nego što je Hana stigla sjesti. Rekao je da tu obično stoji hljeb. Ona je premjestila šoljicu na drugu stranu, pa je on posegnuo za nožem koji je položila na pogrešnu dasku. Poslije treće sitne ispravke Hana je ostala stajati. Bio je to njihov prvi doručak u njegovom stanu. Već pola godine viđali su se po gradu, ali kuhinja je imala pravila koja na šetnjama nije upoznala.
Božina supruga umrla je prije pet godina. Hana je to znala i nikada nije pokušavala požuriti njegovu tugu. Znala je ime žene sa slike u hodniku, voljela slušati smiješne priče o njihovim putovanjima. Međutim, tog jutra nije sjedila s uspomenom nego s čovjekom koji je svaki njen pokret ispravljao kao da polaže test za mjesto koje se nikada neće osloboditi. Pitala ga je može li ona makar izabrati u čemu će popiti kafu.
Zatečen, Božo se povukao do prozora. Nije namjeravao porediti dvije žene. Tako je barem sebi govorio. Kuhinja je posljednje mjesto u kojem je sve i dalje znao napamet: raspored, količine, jutarnje rečenice. Hana je uzela hljeb i napravila tost malo tamniji nego što je on volio. Rekla je da se neće uvrijediti ako sebi ispeče drugi. Taj jednostavni prijedlog otkrio mu je koliko je uporno pokušavao napraviti jedan tačan doručak.
Sjela je na stolicu pored prozora, koju ranije niko nije koristio jer je propuštala. Božo je krenuo da je upozori, pa se zaustavio. Ona je primijetila hladan zrak, donijela jastuk i ostala. Jeli su uz oprezan razgovor. Konačno je priznao da se u novim trenucima ponekad osjeti kao gost u vlastitom životu. Hana mu je rekla da i ona osjeća isto u njegovoj kuhinji, samo što je njemu bar poznat raspored ormarića.
Nisu uklonili fotografije niti kupili novi servis. Sljedeći put Božo je došao kod nje. Tamo je kafa bila preslaba za njegov ukus, a hljeb odličan. Rekao je oboje, bez pretvaranja komentara u presudu. Hana se nasmijala i pokazala gdje stoji dodatna kafa. Poslije su zajedno spremali doručak na dva načina, ponekad ga i pokvarili razgovarajući predugo kraj šporeta.
Mjesecima kasnije, Božo je u svojoj kuhinji kupio drugi mali pleh za tost. Stari nije bacio. Hana je jedne nedjelje položila hljeb na mjesto gdje je ranije stajala šoljica, pa ga pogledala. Oboje su se nasmijali, ne prošlosti nego upornosti običnih predmeta da određuju život. On je otvorio prozor koji je sada bio popravljen i pitao želi li još kafe prije nego što krenu u šetnju.