Na otvorenjima je Jelena svoga muža predstavljala uz smijeh: "On je naš čovjek iz stvarnog svijeta." Amir je radio kao inženjer u ustanovi koja prilagođava pomagala osobama s invaliditetom. Nije znao pričati o svom poslu tako da za stolom nastane tišina. Govorio je o spojevima, materijalima i ljudima čija imena niko iz galerije nije poznavao.
Jelena je vodila malu galeriju i živjela od susreta koji obećavaju sljedeći veliki događaj. Slikar Viktor znao je opisati plavu boju kao ličnu tragediju. To joj je u početku bilo smiješno, zatim zavodljivo. Počela je ostajati u njegovom ateljeu nakon zatvaranja, a Amiru slati poruke da pregovara s kupcima.
Viktor je volio publiku. Kad bi mu govorila da zbog njega rizikuje brak, uzimao bi cigaretu i pričao kako umjetnost ne podnosi vlasništvo. Jelena je tu rečenicu prihvatala kao dubinu, iako je sve jasnije značila da ne želi odgovornost. Kod kuće je Amir prao šolje ostavljene od prethodne večeri i pokušavao joj pokazati fotografiju novog prototipa.
Jednom mu je rekla da nije raspoložena za posao. Nekoliko minuta poslije sat vremena je slušala Viktorovu glasovnu poruku o izložbi. Amir je čuo dovoljno da više ne pita za fotografiju.
Kad joj je rekao da zna za aferu, nije bilo scene koju je očekivala. Govorio je umorno i precizno. Rekao je da ne želi živjeti kao sporedni lik u njenoj potrazi za zanimljivim ljudima. Razdvojili su se. Jelena je vjerovala da će se, nakon malo vremena, vratiti njihovoj poznatoj rutini.
Pola godine kasnije galerija je dobila poziv na dodjelu priznanja za društveni doprinos. Jelena je došla zbog potencijalnog sponzora. Na platnu se pojavila Amirova fotografija. Njegov tim napravio je pomagalo koje su korisnici mogli jednostavnije prilagoditi svojim potrebama. Na binu je izašla žena koja je objasnila šta joj je njegov rad omogućio u običnom radnom danu.
Pokazala je kratki snimak iz svoje radionice. Na njemu nije bilo velikog otkrića, samo nekoliko pokreta koje je ranije teško izvodila. Amir je stajao sa strane i držao vrata da prođe kolica s materijalom. Jelena je prepoznala njegovu staru jaknu. Toliko puta ga je u njoj dočekala pitanjem mora li baš takav doći među njene goste.
Jelena je slušala i prepoznala fotografiju koju joj je pokušavao pokazati. Amir je primio priznanje, zahvalio kolegama i sišao bez velikog govora. Publika je pljeskala. Ona je pljeskala duže nego što je trebalo, kao da se kašnjenje može nadoknaditi rukama.
Poslije mu je prišla i rekla da je ponosna. Amir joj je zahvalio jednako pristojno kao ostalima. Nije bio okrutan, samo više nije čekao njeno prepoznavanje. Kad je otišao s timom na večeru, Jelena je ostala kraj prazne bine i prvi put pročitala cijeli program.