Ruža je došla na izložbu starih zanata zbog besplatnih ulaznica koje je dobila njena krojačka zadruga. Nije očekivala da će u staklenoj vitrini pronaći vlastitu svadbenu haljinu. Prepoznala je zlatni konac oko rukava i jednu pogrešno izvezenu grančicu koju nikada nije ispravila. Haljina je navodno pripadala baki direktorice kulturnog centra, gospođi Elviri, i svjedočila o radu žena iz okolnih sela.
Ružina haljina nije bila stara ni četrdeset godina. Napravila ju je sama, u stanu iznad autobuske stanice, a posljednji put vidjela u sanduku na tavanu. Muž Branko uvjeravao ju je da je sanduk oštećen kada je procurio krov. Rekao je da je spasio fotografije, ali tkaninu morao baciti. Ruža ga je tada tješila jer se činilo da ga gubitak više boli nego nju.
Prišla je Elviri dok je namještala mikrofon. Nije vikala. Pokazala joj je fotografiju vjenčanja koju je imala u telefonu i zatražila da povuče predmet iz izložbe. Elvira je prvo rekla da haljine mogu ličiti jedna na drugu. Ruža je opisala unutrašnji džep u kojem je na svadbi čuvala autobusku kartu. U katalogu o džepu nije bilo ni riječi.
Kustosica je otključala vitrinu i pažljivo pogledala podstavu. Karta je još bila unutra, izblijedjela, s datumom koji se poklapao s fotografijom. Otvaranje su odgodili za pola sata. Elvira je odvela Ružu u kancelariju i priznala da joj je haljinu poklonio Branko. Govorio je da Ruža nema sentimentalne veze s predmetima. Njihova veza trajala je skoro godinu, davno prije curenja krova.
Ruža se naslonila na stolicu, ne sjedajući. Elvira je htjela objasniti da je priču o baki izmislila iz stida. "Od mog života napravili ste ukras za vlastiti", rekla je Ruža. Tražila je povrat haljine, ispravku kataloga i račun za restauraciju, kako bi znala šta je na tkanini promijenjeno. Za brak nije imala zahtjev koji bi mogla riješiti u toj kancelariji.
Centar je objavio ispravku, a Elvira se povukla iz organizacije naredne izložbe. Branko je kod kuće pokušao govoriti o ljubavi koja se dogodila neplanirano. Ruža ga je zamolila da prvo donese ljestve. Zajedno su otvorili tavan. Sanduk je bio suh, pun njegovih starih časopisa. Tek tada je zaplakala, ljuta na malu, praktičnu urednost njegove laži.
Haljinu je kasnije ponudila zanatskoj zbirci, sa svojim imenom i tačnim datumom. Nije je željela držati u spavaćoj sobi dok odlučuje kako će živjeti dalje. Kustosica je pitala treba li ukloniti pogrešnu grančicu. Ruža je provukla prst ispod zlatnog konca. "Ta je moja", rekla je. Na novoj legendi pisalo je da je haljinu izradila dvadesetčetverogodišnja krojačica Ruža, za vlastito vjenčanje.