"Taj sat nikada nije pripadao gradonačelniku", rekao je čovjek koji je stajao iza Irmine grupe. Turisti su se okrenuli kao publika kojoj je najavljen neočekivani nastavak. Irma je zastala usred priče i zamolila ga da objasni. Bio je restaurator muzeja, zvao se Leon, i imao je mrlju boje na manžetni. Sat je pripadao uraru koji ga je muzeju poklonio mnogo kasnije. Irma mu je zahvalila, ali način na koji je ispravio pred dvadeset ljudi pekao ju je ostatak ture.
Poslije obilaska sačekala ga je u dvorištu. Rekla je da želi tačne informacije, ali da ih može dobiti bez javnog iznenađenja. Leon je prvo počeo braniti istoriju sata. Zatim je uvidio da ona ne raspravlja o satu. Izvinio se i ponudio da joj pokaže radionicu, gdje su stajali predmeti o kojima su vodiči rijetko govorili. Irma je pristala narednog četvrtka, u pauzi između dvije grupe.
Tamo je pronašla polomljenu muzičku kutiju, dječiju stolicu i okvir čiji je ukras izgledao kao nezadovoljan pas. Leon je govorio pažljivo, bez onog upadanja kojim su se upoznali. Irma je pitala o ljudima koji su predmete koristili, a on shvatio koliko je rijetko razmišljao o njima dok je čistio površine. Iz posjete je nastala nova priča za turu. Iz zahvalnosti nije nastala kafa, jer je oboje bilo previše stid reći da je žele.
Kafu su ipak popili kada je jedna grupa otkazala dolazak. Irma je imala slobodan sat, Leon pauzu koju je obično trošio radeći. Razgovarali su o poslovima, zatim o najgorim godišnjim odmorima i na kraju o hrani koju bi mogli jesti svaki dan. Kada je ustala da ode, Leon je rekao da mu se dopada način na koji postavlja pitanja. Irma je odgovorila da joj se više dopada način na koji sada sluša.
Prvi put su izašli u nedjelju, u park bez istorijskih tabli. Leon je pokušao prepoznati drvo, pa se zaustavio i nasmijao. Nije morao svemu dati tačno ime. Irma je pričala o tetki koja ju je naučila da govori pred ljudima tako što je natjerala da naručuje kolače za cijelu porodicu. Leon joj je priznao da u društvu često bira znanje jer ne zna kako pokazati nesigurnost. Uzela ga je za ruku, ne prekidajući šetnju.
Narednog četvrtka grupa je pitala ko je čovjek koji im maše kroz prozor radionice. Irma je rekla njegovo ime i zanimanje, bez privatnog dodatka koji mu nije prethodno odobrila. Poslije ture čekao ju je u dvorištu s dvije karte za koncert. Pitala je šta zna o izvođačima. "Vrlo malo", odgovorio je. "Mislio sam da možemo saznati zajedno." Ovaj put ona je pustila da pauza traje prije nego što se nasmiješi.