Na radionicu smo došli zajedno, pomalo uzbuđeni i svjesni koliko malo znamo. U sali su stajale stolice, platnene torbe i lutke za jednostavne praktične vježbe. Nije to bila medicinska nastava, nego susret o svakodnevici nakon dolaska djeteta. Voditeljica je žene pozvala bliže stolu, a muškarcima pokazala aparat za kafu u hodniku. Rekla je da mogu odmoriti dok majke nauče važne stvari. Moj partner Omer ostao je sjediti.
Pitao je može li i on prići. Voditeljica se nasmijala i rekla da je lijepo vidjeti zainteresovanog tatu. Već mi je ta pohvala zazvučala čudno. Platili smo dvije kotizacije i došli s istim pitanjima. Omer je dobio aplauz za želju da učestvuje, dok se moja podrazumijevala. Kada je uzeo lutku da proba složiti odjeću, voditeljica ju je uzela nazad i rekla da prvo pokaže ženama, pa će one svojim muškarcima objasniti kod kuće.
Omer je spustio ruke i pitao zašto mora učiti preko mene. U sali je nastala nelagoda. Jedan muškarac se našalio da ne treba kvariti priliku za besplatnu kafu. Žene su se nasmijale, neke iskreno, neke umorno. Ja sam skoro rekla da nije važno, da ćemo se snaći. To je bio stari refleks: sačuvati raspoloženje tako što ću prihvatiti dodatni posao koji još niko nije nazvao poslom.
Umjesto toga rekla sam da ne dolazim po uputstva koja ću kasnije prepričavati odrasloj osobi pored sebe. Želim da oboje čujemo i pokušamo. Voditeljica je odgovorila da samo prati iskustvo, žene se obično više bave tim stvarima. Omer je rekao da smo došli upravo prije nego što se takva podjela pretvori u naše iskustvo. Nije govorio glasno, ali nije ni pokušavao osvojiti simpatije šalom na račun vlastite nesposobnosti.
Praktični dio nastavili smo zajedno. Nije sve postalo ravnopravno za nekoliko minuta. Voditeljica se i dalje češće obraćala meni, a Omera povremeno hvalila za sasvim običan pokušaj. Drugi muškarac ipak se vratio iz hodnika i sjeo pored partnerice. Poslije susreta jedna žena nam je rekla da je mislila kako je jedina kojoj je početak zasmetao. Bilo mi je žao što smo svi prvo čekali da neko drugi učini nelagodu vidljivom.
Na putu kući Omer je rekao da ne želi biti slavljen zbog stvari koje ćemo oboje raditi. Odgovorila sam da ne želim biti njegova nastavnica za sve što tek učimo. Kupili smo dvije bilježnice, pa se nasmijali jer nam vjerovatno neće trebati toliko urednosti. Kod kuće smo ostavili torbe na stolu i zajedno zapisali pitanja koja su ostala. Na vrhu nije pisalo pomoć majci. Pisalo je samo naš prvi mjesec.