Na stolu je bilo pedeset neposlanih pozivnica. Nina je svaku pregledala, tražeći štamparsku grešku koju bi mogla popraviti. Datum je bio tačan. Imena također. Papir je imao boju koju je izabrala njena buduća svekrva. Ništa nije bilo pogrešno osim činjenice da je Nina svaki put osjetila olakšanje kad bi neku kovertu ostavila otvorenu.

Imala je dvadeset osam godina i bila zaručena za Roberta, čovjeka kojeg je poznavala gotovo cijeli život. Nije bio grub ni nevjeran. Volio ju je na način koji je podrazumijevao da ona želi sve što je već dogovoreno: stan iznad njegovih roditelja, posao u porodičnoj firmi i odmore na istom mjestu gdje su odlazili godinama.

Nina je završila arhitekturu, ali nikad nije radila ono što je stvarno zanima. Potajno se prijavila na jednogodišnji program obnove starih zgrada. Kad je stigla potvrda prijema, otvorila ju je u kupatilu, s uključenom slavinom, kao da samo čitanje predstavlja nevjeru.

Pokušala je razgovarati s Robertom. Rekao je da bi mogli otići tamo na produženi vikend poslije svadbe. Kad je objasnila da želi studirati cijelu godinu, pitao je zašto joj odjednom nije dovoljno ono što imaju. Nije odjednom. Samo je prvi put izgovorila nešto što nije moglo stati između izbora torte i rasporeda gostiju.

Prelomilo se tokom obilaska budućeg stana. Robert je pokazivao sobu koju je već nazvao njenim uredom. Unutra je bio radni sto okrenut prema zidu, jer je prozor zauzeo porodični ormar koji se nije smio pomjeriti. Nina je pitala može li ormar drugdje. Odgovor je stigao od tri osobe odjednom.

Te večeri rekla je da otkazuje vjenčanje. Nije tvrdila da je Robert loš čovjek. Rekla je da bi bila nepoštena kada bi se udala nadajući se da će joj kasnije dopustiti drugačiji život. Porodica je govorila o troškovima i sramoti. Nina je priznala svoj dio troškova i ostala pri odluci.

Otišla je u septembru s dva kofera. Prvih sedmica nedostajalo joj je sve poznato, čak i stvari od kojih je bježala. U novoj sobi prozor se teško zatvarao, a radijator je lupkao noću. Niko nije bio tu da njenu odluku svaki dan potvrđuje kao ispravnu.

Na prvom terenskom zadatku dobila je ključ napuštene škole. Otvorila je vrata, ušla s bilježnicom i zastala pred velikim prozorom. Ovaj put je sama odlučila gdje će postaviti sto.