Zerina se na fotografiji smijala jer joj je tijesto za pitu skliznulo preko ruba stola. Na reklami koja se pojavila tri mjeseca kasnije, smijeh je bio pažljivo izrezan iz tog trenutka. Pokraj njenog lica stajala je teglica dodatka prehrani i rečenica da joj je proizvod promijenio život. Zerina ga nikad nije kupila. Fotografiju je vidjela na telefonu kolegice koja je s oduševljenjem pitala kada je počela sarađivati s poznatim prodavačem.

Radionicu je organizovala njena prijateljica Sabina da prikupi sredstva za izlete penzionera. Zerina je pristala na fotografisanje za izvještaj o događaju. Nazvala je Sabinu očekujući jednostavnu grešku. Prijateljica je rekla da sponzor koristi nekoliko slika i da je zahvaljujući tome autobus za proljetni izlet već plaćen. Nije razumjela zašto Zerini smeta lijepa fotografija. Čak su joj, dodala je, malo zagladili kožu i izbrisali mrlju od brašna s rukava.

Zerina je sjela pred računar i sačuvala oglas, tekst i datum. Napisala je prodavaču da ne daje preporuku za njihov proizvod i zatražila uklanjanje slike i izjave. Sabini je poslala kopiju, bez uvreda i bez razgovora o autobusu. Odgovor je stigao iz marketinga: materijal im je dostavljen kao odobren. Sabina je prethodno označila polje u kojem potvrđuje saglasnost svih prikazanih osoba. Mislila je da opća dozvola za fotografisanje obuhvata sve što kasnije može koristiti udruženju.

Na sastanku s prodavačem, održanom preko videopoziva, Sabina je pokušala govoriti umjesto nje. Zerina ju je zamolila da sačeka. Objasnila je da nije riječ o tome izgleda li dovoljno lijepo, nego o izjavi koju joj pripisuju. Firma je uklonila oglas i objavila kratku ispravku. Sabina je morala ponovo razgovarati o sponzorstvu. Izlet je pomjeren dok udruženje nije prikupilo ostatak novca, a nekoliko članova okrivilo je Zerinu što im je pokvarila planove.

Nije došla na sljedeću radionicu. Sabina joj je kasnije donijela posudu pite i rekla da je konačno razumjela razliku između zahvalnosti i dozvole. Nije dodala da su se svi uzalud naljutili. Zerina ju je pustila unutra, ali je razgovor trajao kratko. Mjesec kasnije poslala joj je novu fotografiju: dvije šolje i ista posuda, sada prazna. Napisala je da sliku smije sačuvati samo za sebe. Sabina je odgovorila jednom jasnom rečenicom da razumije, pa su prvi put nakon svega razgovarale o običnom ručku.