Davor je otvorio kapke prije nego što je Marija stigla iznijeti torbu iz auta. Kuća njegove tetke mirisala je na zatvorene sobe i suhe jabuke. Naslijedio ju je prethodne jeseni, a sada je prvi put doveo ženu s kojom je proveo dvije sretne godine. Dok je pokazivao baštu, govorio je gdje bi stavili sto, gdje bi ona mogla čitati i kako bi im bilo dobro kad prestanu plaćati gradski stan.

Marija je voljela kuću. To nije bio problem. Voljela je i ručak pod kruškom, komšijskog psa koji je dolazio bez poziva i činjenicu da Davor ovdje ne gleda na telefon svakih deset minuta. Predveče su sjeli na prag. Oko njih nije bilo ničega osim udaljenog traktora i zvuka tanjira koje je neko prao u drugoj kući. Davor je rekao da bi ovako mogao zauvijek. Marija je osjetila kako joj se u stomaku zatvara mali čvor.

U gradu je imala posao koji nije mogla preseliti za kuhinjski sto, sestru udaljenu tri tramvajske stanice i hor četvrtkom. Nije htjela da sve to postane putovanje koje mora planirati. Pitala ga je je li razmišljao o tome da kuća ostane mjesto za vikende. Njegov osmijeh se smanjio. Rekao je da ovdje konačno diše. Ona je gledala u krušku, želeći da njena potreba za gradom ne zvuči kao protivljenje njegovom disanju.

Narednog jutra dugo su hodali bez razgovora. Davor je pokušavao navesti sve dobre strane preseljenja, pa se zaustavio usred rečenice o cijeni grijanja. Primijetio je da joj prodaje budućnost kao nekretninu. Marija mu je rekla da ne želi provesti naredne godine čekajući da joj ovo postane dovoljno. Nije tražila da se odrekne kuće. Nije ni obećala da će njena ljubav jednog dana promijeniti ono što zna o sebi.

Vratili su se ranije nego što su planirali. Sedmicu su bili neobično pristojni jedno prema drugom. Onda je Davor predložio da preko ljeta provede duže periode u kući, a ona dolazi kad želi. To nije riješilo pitanje narednih deset godina. Oboje su ga prvi put pustili da ostane neriješeno. Marija je kupila kartu za njegov prvi slobodni vikend, umjesto da spakuje kutije.

Dočekao ju je na maloj stanici. Nosio je vrećicu krušaka, premda su u kući imali cijelo drvo. Smijala se dok joj je objašnjavao da se poklon ne broji po potrebi. Poljubili su se pored autobusa. U njenoj torbi ležala je povratna karta. U njegovom džepu bio je rezervni ključ za nju.