Telefonska sekretarica ležala je u kutiji sa produžnim kablovima, pokvarenom baterijskom lampom i uputstvom za šporet koji odavno nisu imali. Rada ju je htjela baciti. Jusuf je rekao da prvo provjere radi li još, istim tonom kojim je već godinama odgađao rastanak sa svakim beskorisnim aparatom. Priključio ju je pored kuhinjskog stola. Kada je pritisnuo dugme, iz male kutije javio se njegov znatno mlađi glas.
"Rado moja, kupio sam trešnje. Ako ne dođeš da ih jedeš sa mnom, sam ću se razboljeti od njih." U pozadini se čuo saobraćaj, a zatim njegovo kratko smijanje prije prekida. Rada se sjetila govornice pored njegove stare radionice. Zvao je odatle kada se vraćao prije nje i nije znao kada će završiti smjenu. Nije se sjetila trešanja. Iznenadilo ju je što je neko mogao izgovoriti njeno ime s toliko očiglednog zadovoljstva zbog običnog povratka kući.
Sljedeća poruka bila je njena. Javila je da će zakasniti i zamolila ga da sačuva toplu stranu kreveta. Rekla je još nešto tiho, pa se nasmijala sama sebi. Jusuf je pojačao zvuk. Rada je posegnula da ga smanji, oboje iznenada stidljivi u vlastitoj kuhinji. Već godinama su jedno drugom ostavljali kratke poruke o hljebu, računima i terminima. Kada bi neko putovao, završavali su razgovor pitanjem je li ponio punjač.
"Bili smo baš slatki", rekla je Rada. Jusuf je odgovorio da su vjerovatno bili nepodnošljivi svima oko sebe. Očekivao je njen smijeh, ali ona je nastavila slagati kablove. On je tada ugasio aparat. Pitao je nedostaje li joj to vrijeme. Nije joj nedostajao tijesan stan, niti stalna briga hoće li njegova radionica preživjeti sljedeći mjesec. Nedostajalo joj je da čuje kako mu je drago što baš ona ulazi na vrata.
Jusuf je rekao da to valjda zna. Rada je klimnula. Znala je po tome kako joj zimi zagrije automobil, kako kupi njene omiljene kisele jabuke i kako uspori kada hodaju uzbrdo. Ipak je željela ponekad čuti i riječ. Nije tražila govor. On je obrisao prašinu s kabla sekretarice i priznao da se i njemu čini kako bi sada zvučao smiješno kada bi je nazvao onim starim nadimkom. Čudno je bilo koliko im je lakše govoriti o ljubavi od prije dvadeset godina nego o današnjoj.
Kutiju su odnijeli u ostavu, ali aparat je ostao na polici. Dva dana poslije Jusuf je došao s pijace bez jabuka jer nisu valjale. Rada mu je otvorila i iz navike pitala je li kupio hljeb. Zatim se vratila s hodnika, stavila ruku na njegov obraz i rekla da joj je drago što je stigao. Jusuf je ostao s kesama u rukama. "I meni, Rado moja", odgovorio je, malo preglasno, kao da ponovo govori iz bučne govornice.