Na večeri kod prijateljice Lidija je pogrešno naglasila riječ za koju nikada prije nije morala razmišljati gdje nosi naglasak. Svi su se nasmijali, uključujući nju. Onda su je zamolili da je kaže ponovo. Poslije sedamnaest godina života vani, vratila se zbog posla koji je željela, a ne zbog propalog života o kojem su poznanici rado nagađali. Ipak je za stolovima stalno morala dokazivati koliko je još njihova.
Armin je te večeri sjedio preko puta nje. Pitao ju je sviđa li joj se novi posao, a zatim zapamtio odgovor. To je već bilo dovoljno da prihvati njegov poziv na kafu. Razgovarali su o stanovima, autobusima i njegovoj navici da u svakoj torbi zaboravi jednu mandarinu. Lidija je usred rečenice zastala tražeći riječ. On ju je ponudio, bez podsmijeha. Zahvalila mu je, iako joj je ostao poznati osjećaj ispita.
Treći put kad su izašli, Armin je rekao da mu je sladak način na koji izgovara njegovo ime. Zamolio ju je da ga ponovi. Ona je odložila šoljicu malo preglasno. Iznenadio se, pa je morala objasniti ono što nije željela objašnjavati na svakom sastanku. Njen govor nije bio suvenir iz druge zemlje. Nije svaki neobičan slog značio da se igra ili želi privući pažnju.
Armin se nije branio ostalim ljudima koji to sigurno rade iz ljubavi. Rekao je da mu je njen glas drag, ali da je nije trebao stavljati pred mali mikrofon. Poslije je i sam postao ukočen, kao da sada mora paziti na svaku riječ. Lidija ga je zadirkivala zbog toga. Nije htjela da se pored nje polaže druga vrsta ispita. Tražila je samo da ne ponavljaju njenu prošlost svaki put kada otvori usta.
Jednog jutra zajedno su tražili zavjese za njen stan. Lidija nije mogla prizvati naziv malog plastičnog dijela za kačenje. Počela je rukama opisivati kukicu, a Armin je pokazao prodavaču stari primjerak koji je ponio u džepu. Usput su se posvađali oko boje. Njemu su sve bile sive, njoj veoma različite. Kupila je one koje je htjela i pozvala ga da joj pomogne držati ljestve.
Dok je vješala posljednju zavjesu, doviknula mu je da priđe prozoru. U jednoj kratkoj rečenici pomiješala je dva naglaska i jednu riječ iz druge zemlje. Armin je razumio da treba uhvatiti kraj tkanine. Prišao je, podigao ga i ostao kraj nje gledati ulicu. Lidija je naslonila glavu na njegovo rame. U njenom stanu još nije sve bilo raspakovano, ali tog jutra ništa u njenom glasu nije tražilo da se vrati unatrag.