Hasan je prvo pomislio da je fotografija dio izložbe starih školskih generacija. Zatim je vidio crnu traku i svijeće. U dom kulture ušao je da vrati knjigu koju je posudio još prije ljetovanja. Dvoje bivših učenika ustalo je tako naglo da su stolice udarile o pod. Na ekranu iznad bine pisalo je njegovo ime i riječ "sjećanje". Hasan je spustio knjigu na najbliži sto i upitao kome treba reći da je stigao.
Vijest je počela u grupi bivših učenika. Umro je drugi čovjek istog imena, iz susjednog mjesta. Neko je dodao Hasanovu fotografiju, drugi organizovao okupljanje, treći pozvao lokalnu stranicu. Niko nije nazvao njegovu suprugu Alisu jer su pretpostavili da porodici treba mir. Hasan i Alisa vratili su se prethodne noći s puta i još nisu pogledali poruke. Sada je njihov mir bio pun ljudi koji nisu znali gdje da gledaju.
Organizator, bivši učenik Vedad, počeo se izvinjavati kroz nervozan smijeh. Predložio je da događaj jednostavno pretvore u slavlje života. Hasan je odgovorio da mu prvo treba stolica i čaša vode. Nije bio spreman postati zabavna vijest samo zato što je prethodna bila pogrešna. Nazvao je Alisu i zamolio da dođe, objasnivši događaj prije nego što ga vidi na nečijem telefonu.
Alisa je stigla ljuta. Nije vikala na učenike koji su iskreno došli odati poštovanje, ali je pitala organizatore zašto su svi provjeravali termine sale, a niko osnovnu činjenicu. Lokalnoj stranici odbila je dati snimak muževog ulaska za šaljivu objavu. Tražila je jasnu ispravku i poruku svima koji su dobili poziv. Hasan je zamolio da se porodici stvarno preminulog čovjeka uputi pristojno izvinjenje, bez pretvaranja njihovog gubitka u fusnotu.
Svijeće su ugašene, fotografija skinuta, a okupljeni su ostali razgovarati samo nakon što ih je Hasan sam pozvao. Čuo je nekoliko lijepih uspomena koje mu je bilo drago znati za života. Ipak nije pristao da to opravda grešku. Vedad je narednih dana pojedinačno zvao ljude i ispravljao vijest, umjesto da objavi jedan smiješan status i smatra posao završenim.
Mjesec kasnije učenici su organizovali običnu kafu s nastavnikom, uz njegov dogovor i bez bine. Hasan je došao s Alisom i sam izabrao fotografiju za poziv, na kojoj je držao preveliku ribu iz mladosti. Neko ga je pitao je li se tada osjećao slavnije nego sada. Odgovorio je da je riba barem bila stvarna. Smijali su se zajedno, ovaj put šali koju je on izabrao i događaju za koji je znao da će se održati.